Jednom. Drugi put. Treći. Peti. Taj trenutak kad prestaneš da brojiš. Promene. Plač. Svaki dan. Pauze u mislima. "U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno", reče Selimović. Nisam razumela.  Bar ne do sada. 

Ono kad te lažu, a ti znaš istinu. Priznaj, reci, oprostiću. Možda neću zaboraviti, ali potrudiću se da oprostim. Ali ne ovako. Ovo nije bila kap, ovo je bilo bure vode koje je nasuto u mali dečiji bazen. I prelilo je. Moralo je. Zar te nije sram, ti, dvolična, trolična, n-tolična spodobo? Uvek svima praviš probleme i uspevaš da se izvučeš. Da, citiraću te: "kompleksi!" To puca iz tebe, lutko. Nije dovoljan smeh da sakrije tvoj strah, nije dovoljan zagljaj da spere ljagu sa tebe. Sada sam u tom trenutku kada reči, poput snežne lavine, kotrljaju se i postaju veće i veće. Lavina me nosi. Ipak, izvlačim se ispod hrpe snega i nastavljam, ali se ne osvrćem.